25.08.2004., srijeda

Progresija "svetih" knjiga Već i ne preduboko proučavanje "svetih" knjiga pojedinih velikih religija kronološkim redoslijedom

- 14:09 - Komentari (2) - Isprintaj - #

09.08.2004., ponedjeljak

Mit zvan rad Klasičan pogled na rad, zajednički i Grcima i Židovima starog vijeka bio je jednostavan: rad je prokletstvo. Starogrčka riječ koja je označavala rad bila je izvedena od imenice "tuga". Aristotel je, sasvim ispravno, smatrao da rad sprečava razvoj vrlina u ljudima. Čovjekov moral, mudrost i razbor direktno su proporcionalni količini slobodnog vremena. Rimljani su također razmišljali slično, a takav se odnos prema radu protegao i na srednji vijek. Dakle, uviđamo činjenicu da su, sve do pojave i općeg prihvaćanja protestantske radne etike, radili samo oni koji su morali - robovi, kmetovi, potlačeni ljudi svih vrsta. Promjena, međutim, kao što sam spomenuo u prethodnoj rečenici, nastupa pojavom protestantizma, konkretno, pojavom "filozofije" kalvinizma. Ovdje nije potrebno ulaziti u detalje objašnjavanja tih ideja - ono što je bitno jest da se od tog vremena odnos prema radu mijenja i da posljedice te promjene najveći broj stanovnika naše planete osjeća i danas. Što se, međutim, našlo u pozadini tih ideja, koji je bio razlog da su se one uopće pojavile i kako to da su, unatoć tisućljećima suprotne tradicije, postale (relativno) općeprihvaćene? Odgovor je jednostavan: slijedeći stupanj bogaćenja elite (oni ga vole nazivati slijedećim stupnjem razvoja ljudskog društva) zahtijevao je, da bi se postigli očekivani rezultati, mnogo veću ukupnu uloženu količinu rada. Razvojem sredstava za proizvodnju, potencijalom za napredak i industrijsku revoluciju, vladajućoj je kasti postalo premalo probitačno oslanjati se na nedobrovoljan rad ogranićene učinkovitosti. Što je onda bilo bolje rješenje nego osigurati si dotad neviđeno sveobuhvatnu armiju radnika pod parolom kako je rad koristan, kako usrećuje i oplemenjuje, kako je, u krajnjem slučaju, raditi činiti Bogu ugodno djelo? I tako je krenula ofenziva čiji je cilj bio uvjeriti ljude u korisnost rada i tako ih u stvari pretvoriti u dobrovoljne robove. Nažalost - upalilo je. Nije slučajno što su se i nacisti u drugom svjetskom ratu poslužili radom kao varkom...."rad oslobađa" bila je njihova parola, ni mrvicu više ironična od svih hvalospjeva radu koje slušamo proteklih stoljeća. Posljedice takvog pogleda na rad su stravične: protestantska radna etika omogučila je postanak i razvoj kapitalizma, a održava ga još i danas. Jer, pogledajmo, ne postoji niti jedan jedini logičan i razumski opravdan razlog da kapitalizam opstane. Kad bi ljudi makar malo upotrijebili inteligenciju, kapitalistički bi se sustav srušio istog trena kao kula od karata. Ono što ga održava, budalasta je nada (ili želja) velike većine potlačenih da će im sustav jednog dana omogućite da se i sami obogate, budu li dovoljno radili. To što već stoljećima mogu vidjeti, na očitim primjerima, da to nije i nikada neće biti tako, očito ne prodire dovoljno duboko u mozak običnog čovjeka. Zato ćemo, nažalost, zauvijek i ostati robovima. Lijepu je misao sastavila Marguerite Yourcenar u "Hadrijanovim memoarima": "Sumnjam da bi i sva filozofija svijeta uspijela ukinuti ropstvo; u najboljem slučaju, promijenit će mu ime. U stanju sam zamisliti i gore oblike ropstva od našeg, gore jer su podmukliji: bilo zato što će uspjeti ljude prevoriti u glupe i zadovoljne strojeve koji zamišljaju da su slobodni mada su podjarmljeni, bilo što će se u njima razviti, isključujući dokolicu i uživanja, želja za bjesomučnim radom, kao što je strast za ratovanjem kod barbarskih rasa. Ja više volim naše stvarno ropstvo od tog ropstva duha i ljudske mašte." Zato, zapitajte se još jednom kakvo zadovoljstvo nalazite u radu i što vam on zapravo donosi. Odgovor će vas iznenaditi, budete li se samo potrudili iskreno ga potražiti.

- 20:40 - Komentari (11) - Isprintaj - #

06.08.2004., petak

Defaultne pripadnosti Prvo bih naglasio da se ovim terminom služim u nedostatku dovoljno mašte da smislim povoljniji, a djelomično vjerojatno i zbog profesionalne deformacije. Što su to "defaultne pripadnosti"? To su pripadnosti koje čovjek "stječe" rođenjem, "stječe" pod navodnicima jer ćemo ubrzo vidjeti da o nikakvom stjecanju ovdje nema niti govora. To su nacionalna pripadnost, vjeroispovijest, državljanstvo, socijalni sloj, rasa....U ovom osvrtu zadržat ću se na dvije svakako najštetnije, ali i najbesmislenije defaultne pripadnosti: nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti. Pogledajmo je li zaista moguće da se čovjek rodi kao Hrvat i katolik ili kao Japanac i šintoist ili kao bilo što drugo? Neutralnom bi promatraću odmah bilo jasno da nije. Iz našeg genetskog koda nikako nije moguće pročitati da je netko npr. Bask. Ili Šved. Ili Hrvat. O vjeroispovjesti nije potrebno niti govoriti na taj način - mogućnost konvertitstva dovoljan je dokaz. Jedini logičan zaključak iz toga je da se radi o u potpunosti misaonim, da ne kažem (a reći ću) izmišljenim, kategorijama. Također, uvest ću ovdje još jednu premisu, široko rasprostranjenu i prihvaćenu uzduž i poprijeko planete na riječima, ali rijetko ili nikako, osim u nebitnim slučajevima, poštivanu u praksi: sloboda je volje pojedinca da odlučuje o tome kako će se i u što svrstati i što će u svome životu odabrati; bilo o ćemu se radilo, od izbora zanimanja do frizure. Složimo li se, dakle, s gornje dvije tvrdnje, da su nacija i vjera misaone kategorije i da je svaki odabir stvar slobodne volje pojedinca, nije potrebno mnogo umovanja da se izvede zaključak da se čovjek ne može roditi kao pripadnik neke vjere ili nacije. Zaista, za to nije potrebno mnogo dokaza. Ono što pojedinka ili pojedinac može, jest prihvatiti svojevoljno bilo koju od tih misaonih kategorija (tj., to je jedino teoretski ispravno, u praksi su stoljeća pranja mozga učinle od ljudi ovo što su danas). Koje su implikacije ovog zaključka? Višeslojne. Prva i najbezazlenija jest da je nemoralno (najblaži mogući izraz) krstiti novorođenčad koja se o tom činu nije još sposobna izjasniti. Druga, opća i vječna jest da država i crkva manipuliraju ljudima tisućama godina da bi od njih stvorili poslušnike koji će raditi za dobrobit i bogatstvo uskih interesnih skupina - manipulanata. Jeste li primjetili kako baš najveći "domoljubi" lako i jednostavno, na obostrano zadovoljstvo trguju sa svojim neprijateljima, ne poštuju zakone zamlje u koju se kunu i redovno su debelo iznadprosječnog materijalnog stanja? To nije specijalitet samo hrvatske države - to je svugdje prisutno i tim više izraženo čim se u nekoj zajednici više polaže važnosti na nacionalnu pripadnost. Ono što slijedi iz toga je da su nacije i vjere i izmišljene upravo zbog manipuliranja, jer što je njihov utjecaj veći, manipuliranja su prisutnija i uspješnija. Dakako, to je i mjerilo stupnja primitivnosti svake ljudske zajednice. Analiziramo li posljedice djelovanja sustava i crkava kroz tisućljeća, vidjet ćemo da su najveći zločini i ratovi počinjeni i započeti upravo manipulirajući masama preko inzistiranja na razlikama između defaultnih pripadnosti. Naravno, to nije i razlog ratova. Pravi je razlog svih ratova uvijek materijalni - mala grupica želi zgrnuti bogatstvo i zato će natjerati milijune ljudi da se međusobno pobiju. Nikada niti jedan rat nije vođen iz nekog drugog razloga. A nema boljeg niti jeftinijeg (što je možda vlastodršcima još i bitnije) razloga da ih se na to natjera nego djelovati na ono iracionalno u njima, preko izmišljenih, ali stoljećima usavršavanih sredstava - nacionalne i vjerske pripadnosti. No, da ne bi bilo zabune - krivice ima na obje strane. Kome treba defaultna pripadnost? Ljudima bez pameti i kvaliteta, kojima je to jedini način da se potvrde pred samim sobom i pred drugima. Ne treba ni naglašavati, pogrešan način Zato, probudite se, ljudi (hm, mogu li reći nešto manje vjerojatno?)! Hrvati ne postoje. Srbi ne postoje. Englezi ne postoje. Katolici ne postoje. Protestanti ne postoje. Pravoslavci ne postoje. To su samo izmišljene gluposti da bi manjina mogla uživati na naš račun. Postoje samo ljudi. Svi smo mi isti.

- 12:18 - Komentari (9) - Isprintaj - #

05.08.2004., četvrtak

Što su računalni virusi i zašto je dobro da ih ima? U nedostatku vremena da temeljitije obradim temu štetne strane tehnološkog napretka, danas objavljujem samo kratak osvrt inspiriran računalnim virusima. Što je računalni virus? Svakako, to je komadić koda napisan s namjerom izazivanja većih ili manjih šteta na računalima na kojima se nađe. Koja je stvarna šteta od kompjuterskih virusa i tko od njih najviše trpi? Svi pomalo, reklo bi se. Ipak, mislim da je potrebno uvidjeti u kojem su segmentu djelatnosti virusi najopasniji i tko ima najviše razloga da od njih strahuje. Virusima nisu ozbiljno pogođeni obični ljudi. Vaš se svijet neće srušiti nestane li vaša zbirka XXX sličica koje ste skupljali protekle zime, ili ostatak zbirke mp3-jeva koje ste zaboravili prebaciti na CD ROM. I najgori virusi ustuknu pred komandom "format c:" (na koju su kućni korisnici ionako navikli) i problem je riješen. Od virusa zaista strahuju oni koji njihovim djelovanjem mogu najviše izgubiti - institucije establishmenta i korporacije. Poznavajući prirodu istih, je li onda sve skupa vrijedno uzrujavanja? Zašto da i mi strahujemo s onima čija je najčešća djelatnost da zastrašuju nas? Teško je oteti se dojmu da je priroda tehnologizacije naših života dvojaka: jedan od razloga je komercijalan – pretvoriti ljude u korisnike (koliko li se samo ta riječ proširila; nitko nas više ne tretira kao mušterije ili kupce već isključivo kao korisnike) i izvući im što više novaca. Drugi je razlog mnogo perfidniji, time i opasniji: ljude treba naviknuti na tehnologiju i pod maskom iste uspostaviti globalnu kontrolu nad svakim segmentom ljudskog života. Paranoja? Nikako. Više je u pitanju racionalna primjena aksioma „ako je nešto moguće, to će se i dogoditi“. A to što se još nije treba pripisati samo dvjema stvarima: tome što tehnologija tek dostiže potreban nivo razvoja i borbi interesnih skupina koja će se od njih pokazati najjačom i uspostaviti monopol. Drugi je problem zapravo riješen: korporacije, obavještajne službe i ostale državne strukture (policija, vojska....) udružit će se jer im je interes zajednički. Kako i ne bi bio kad se u sve većoj mjeri radi o istim ljudima i interesnim skupinama.... Računalni je virus elektronički ekvivalent građanske neposlušnosti, jedna od onih sitnica koje pokazuju da nije sve kako se čini, da nema apsolutne istine i da ne treba ništa uzimati zdravo za gotovo. Ne bojte se računalnih virusa. Dok ima njih, ima i nas.

- 17:00 - Komentari (9) - Isprintaj - #

04.08.2004., srijeda

Privatno vlasništvo - kobna zabluda Jedna od najčešće spominjanih dogmi tzv. demokratskog društva je nepovredivost privatnog vlasništva. Jasno je, ni ja nemam ništa protiv te ideje dok se ista primjenjuje na vlasništvo nad limenkom piva, televizorom, automobilom ili stanom. Ali privatno vlasništvo nad tvornicom? Bilo kakvom drugom tvrtkom? Kakva je razlika između toga i vlasništva nad ljudima? A svi bi se uvaženi tzv. demokrati zgrozili da im netko pomene tako nešto. Ima li logike da u svijetu, koji bi mogao hraniti desetke milijardi ljudi, većina ne može uopće doći do osnovnih sredstava za egzistenciju? Pogledajmo strukturu današnje ekonomije. Tko stvara vrijednost? Radnici u proizvodnji. Jedino mjesto gdje se stvara vrijednost je tamo gdje se nešto proizvodi, nešto što ima objektivnu, a ne tzv. dodanu, u stvari izmišljenu vrijednost. Što je dodana vrijednost? Razlog stvaranja umjetnih potrebe kod ljudi. Izmišljotina onih koji nemaju praktičnih znanja i vještina da bi sebi dali važnost u društvu. Dodaje li reklama vrijednost proizvodu? Razmislimo malo o toj ideji. Teško je naći veću besmislicu, a ipak, izvitopereni sustav vrijednosti globalnog kapitalističkog sustava uvjerio nas je u ispravnost te i drugih gluposti. Tko prigrabljuje najveći dio novostvorene vrijednosti? Upravo oni koji sa samim stvaranjem iste nemaju nikakve veze: ljudi iz marketinga, ekonomisti, pravnici, političari, razni drugi prodavači magle svih fela...ukratko, paraziti! Koji imaju novac i vlasništvo. Kojima zakon daje za pravo i koji očekuju poštovanje za svoju pamet i uspjeh u životu. Kako bi svijet trebao izgledati ako se želimo nadati budućnosti? Kapitalizam je elementarni izvor nesreće i nezadovoljstva, to mu je u samoj biti. Jednakost i pravedna raspodjela bogatstva moraju biti temelj društva. Moj credo je jednostavan: živim kao jedan od 6 milijardi ljudi na planeti. Meni time pripada šest milijarditi dio bogatstva kojim čovječanstvo raspolaže. Ako imam više od toga, ukrao sam od nekoga. Ako imam manje, netko je ukrao od mene. Sposobnost ne smije biti kriterij. Je li onaj tko je manje sposoban da zgrabi novac zbog toga manje vrijedan? Kako to ostvariti u praksi? Postepeno. Početi s podruštvljavanjem sredstava za proizvodnju. Svaku tvrtku dati u vlasništvo svima onima i samo onima koji u njoj rade. Nema burzi, nema dionica, nema manipulacija. Nema niti mogućnosti prodaje vlasništva. Kad u tvrtku dolazi novi radnik, svi se odriču onolikog udijela u vlasništvu koliko treba da bi novozaposleni dobio svoj dio. Kad netko iz tvrtke odlazi, njegov se dio dijeli ravnomjerno na sve koji su u tvrtki ostali. Sve odluke donosi globalni radnički savjet kojeg čine svi zaposleni. Največu plaću imaju oni koji proizvode, najmanju ima direktor. Česta primjedba koju čujem na račun takvog sustava je da ne bi omogućio....napredak. Napredak To je, nažalost, samo još jedan od mitova. Napredak ne usrećuje. Ne doprinosi kolektivnom boljitku čovječanstva. Barem kad se radi o tehnološkom napretku. Takav napredak čovječanstvu nije potreban. Potreban nam je napredak svijesti, duhovni razvoj. A koji je bolji preduvjet za to nego pravedna raspodjela bogatstva? Marketing kao sublimat zla Koja je svrha marketinga? Da kod ljudi umjetno stvori neprirodnu potrebu za kupovinom najčešće loših i beskorisnih proizvoda. Najveća sredstva za marketing troše proizvođači beskorisnih, čak i štetnih proizvoda, npr. najveći svjetski proizvođač gaziranih bezalkoholnih pića. Zapitajmo se koliko bi proizvodi bili jeftiniji da najveći dio njihove cijene nije cijena reklame? Kako bi ljudi saznali za proizbode ako reklama ne bi bilo? Jednostavno - postojali bi katalozi s popisima u razlicitim medijima: štampani, na Internetu, na teletekstu....besplatni, naravno. Tko je jedini koji bi time bio na gubitku? Gorespomenuti ljudi bez ikakvih kvaliteta. Zašto do tih promjena ne dolazi? Samo je jedan mogući odgovor: inherentna, beskonačna ljudska glupost.

- 13:48 - Komentari (7) - Isprintaj - #

03.08.2004., utorak

Što su zapravo banke? Što je banka kakvu danas poznajemo? Ništa drugo nego logički paradoks, nametnut od vladajuće kaste, a prihvaćen, s više ili manje volje i negodovanja, od cijelog društva. Čime se "uspješne" banke hvale zasipajući nas bezbrojnim skupim plaćenim oglasima u svim medijima? Kao i svako poduzeće, tvrtka ili institucija u okviru kapitalističkog sustava, hvala se svojom zaradom, profitom. Tako kapitalizam funkcionira. Svaka je djelatnost na tržištu, podložna zakonitostima istog pa zašto se onda ne bi hvalila svojim rezultatima koji po mjerilima i kriterijima kapitalizma predstavljaju uspjeh? Jednostavno zato što nisu sve djelatnosti iste, premda je jedno od sredstava koje kapitalizam koristi za postizanje svojih ciljeva i to da razlike među djelatnostima izbriše. Nema razlike između humanih i nehumanih, korisnih i beskorisnih. Jedini kriterij je profitabilnost, čak i među djelatnostima čija je bit suprotna takvom iskrivljenom poimanju svijeta. Fenomen suprotan tome je lakoća prilagođavanja nekih institucija kao što je npr. crkva, takvom sustavu, iako je suština tih dviju koncepcija na papiru potpuno opozitna. No, vratimo se bankama i promotrimo ih u tom svjetlu. Banke se dakle hvale svojom zaradom. Kako je ta zarada ostvarena? Kome ona donosi korist? Gdje je uopće logičko opravdanje zarađivanja na djelatnosti koja se temelji na manipuliranju pomoćnim medijem? Krenimo redom. Banke zarađuju na kamatama. Kamata je, naravno, izmišljotina bogatih da bi postali još bogatiji. Prodaja novčanice na kojoj piše 100 kuna po cijeni od 110. No, nije problem u njima. Bankari koriste mogućnost da zarade i rade u svoju korist. Problem je u tome što je javnost teko dresirana da joj se to čini normalno - dapače, profiti banaka se univerzalno odobravaju i pozdravljaju kao uspjeh. A zapravo se radi o novcima koje su oteli svima nama. Da, oteli i opljačkali, bez obzira što su (premda vrlo često i nisu) radili u skladu sa zakonima. A najveća je nelogičnost samo trgovanje novcem. Novac nije roba kao i svaka druga. Niti bi bankarstvo smjelo biti tretirano kao svaka druga, npr. proizvodna, djelatnost (vrhunac licemjerja banke su postigle nazvavši svoje kvaziusluge "proizvodima". To je uvreda za svakoga tko nešto doista stvara.). Novac je medij, sredstvo koje služi kao ekvivalent razmjene, a ne roba. On ne smije biti predmet trgovine jer, kao što sam gore spomenuo, 100 nije jednako 110. Radi se o najobičnijoj pljački. Banke ne bi smjele biti niti privatne niti profitabilne. Banke bi trebale funkcionirati kao neprofitabilne državne agencije akumuliranog kapitala s isključivom funkcijom pomaganja razvoja društva i pojedinca. Sve drugo je kontraproduktivna besmislica čiji račun plaćamo svi mi.

- 16:21 - Komentari (4) - Isprintaj - #